U POSTOLARA SU NAJLOŠIJE CIPELE
Jedna pogrešna procjena visine stijene uz krivo postavljanje dlanova pri skoku na glavu, jedan pad s motora uzrokovan tuđom pogreškom i 6 mjeseci cjelononoćnog rada na kompjuteru u improviziranom „uredu“ doma, za stolom i stolicom koji nisu uredski i nisu prilagođeni višesatnom sjedenju, a sve zbog velikog životnog projekta… rezultat: akutna upala ovojnice leđne moždine, protruzija vratne kralješnice C6-C7 i izrazita kompresija na Plexus brachialis, živčani splet koji inervira značaja dio mišića ramena, ruke, prsa i leđa, dva mjeseca vrlo jakih bolova … posljedica dvomjesečnog „bolovanja“: velika doza novostečenog stresa, značajna atrofija muskulature cijelog ramenog pojasa, prsa i tricepsa, 60 % gubitak funkcije ruke, konstantno trnjenje ruke i prstiju šake, 4 nekvalitetna kilograma više posloženih na najproblematičnijoj muškoj zoni – trbuhu. Za nekog moje građe, jako puno! Velika „deformacija“ meni poznatog tijela…
NISU POTREBNA ČUDA ZA PROMJENE
Promjena poslovne sredine, načina izvršavanja radnih zadataka, drugi lokalitet odlaska na posao, jednostavne promjene životnih navika… rezultat: odlazak na posao i s posla pješice, otprilike 5 kilometara svaki dan, dolazak i odlazak u ured i iz ureda bez korištenja dizala, svakodnevno na 9 kat… posljedica u 5 mjeseci: gubitak 12 kilograma, promjena općeg raspoloženja, potpuna transformacija tijela i duha, fizička i psihička…
U prvoj priči, radi se o osobi čijih je 20 i više godina intenzivno vezano za fitness industriju, osobi koja je svoje zdravlje, svoju mentalnu snagu i svoj fitness izgled svakodnevno gradila tjelovježbom, vodeći računa o balansiranoj prehrani i ciljanom održavanju forme. Unatoč tome, što „silom-prilika“, što prelaskom granica vlastitih mogućnosti, što zbog prevelikog broja neprospavanih noći, jako puno izgrađenog i stečenog gotovo se prepolovilo preko noći. Jedna stvar je uzrokovala drugu, druga treću. Zbog bolova kretanje je svedeno na minimum, bilo kakva tjelovježba nije uopće dozvoljena, a prehrana, prvo obogaćena blagdanskom trpezom, a potom stresom uzrokovanim „gubitkom vlastitih sposobnosti“ počela je ostavljati sve više traga. Ružnog traga… U prvoj priči, ovoj priči, radi se o meni.
Niti druga osoba nije izmišljena, radi se o osobi s imenom i prezimenom, bivšem radnom kolegi koji je svojevremeno pokušavao postići i dostići formu vrijednu svojoj sportskoj mladosti, izgled i mentalnu smirenost sukladno svojim godinama. Na žalost, dugo nije uspjevao. Govorim o brojnim pokušajima početka treniranja, o brojnim odlukama promjena načina ishrane. Međutim nije bilo kontinuiteta niti u prvoj, niti u drugoj stvari. Periodi treniranja su bili prekratki, rezultati nisu bili vidljivi i posljedica je bilo odustajanje. I od vježbanja i od zdrave prehrane i kao rezultat su se počeli javljati prvi zdravstveni problemi lokomotornog sustava, značajna pretilost, sve veći stres, a u konačnici, operativnim zahvatom ligamenata koljena i nekoliko mjeseci rehabilitacije. No, život je donio promjenu radne sredine i sve je došlo na svoje. Udaljenost ureda od 2 kilometra od mjesta stanovanja, značio je preokret i donio prve rezultate odluke da se na posao i s posla ide pješice. Donio je najjednostavniju tjelovježbu koje naše tijelo treba: hodanje. Konstantno i kontinuirano, svakog dana. Također, sama od sebe se pojavila antistres terapija: disanje. Umjesto nervozne vožnje automobilom u periodima najveće cestovne gužve, odlazak i dolazak s posla postalo je vrijeme posvećeno samome sebi, promatranju prirode i stvari koje su do tada bile nezamjećene, sporom razmišljanu i čistom, dubokom disanju. Stečena pozitivna energija rezultirala je novom odlukom: na 9. kat poslovne zgrade, do ureda i iz ureda, opet su se počele koristiti vlastite noge. Umjesto dizala, koriste se stepenice. I tako, „circle of life“ je učinio svoje. Zadovoljno tijelo odgovara sretnim gubitkom viška kilograma, zadovoljna „glava“ odgovara pozitivnim raspoloženjem i gubitkom stresa. U „najdepresivnijem“ danu u godini, kako zovu ovaj treći ponedjeljak u siječnju, ta osoba na putu prema svojoj obitelji, u 17.30, dok prelazi svojih 2.5 kilometara, unatoč jakom sjevercu i minus 5 stupnjeva, razgovara mobilnim telefonom sa svojim ozljeđenim prijateljem, glasom punim pozitivne energije, zanosa, zdravlja. To se ne može odglumiti, to se osjeti. Bravo prijatelju, bravo Dražene. Sretan sam što si napravio jako puno, ne čineći gotovo ništa. Sretan sam što si shvatio jednostavnost formule zdravlja.
A što će biti s fitness stručnjakom? Srećom, jedna fraza koju je moguće često čuti među vježbačima kaže: mišić pamti. I to je istina. Nakon potpunog oporavka, kvalitetno osmišljenim treningom, sve izgubljeno brzo će se vratiti u normalu. A homeopatskim pristupom tretiranju stanja i uporabom prirodnih ljekovitih supstancija, prvim pravim mirovanjem u životu, redovitim snom i vraćanjem na balansiranu prehranu, već sada, u samo par dana, oporavak je značajno uznapredovao. Slijedit će redovita fizikalna terapija, primjena svih stečenih kinezioloških znanja, povratak treningu. I neke nove odluke i pravila koja sam dugo vremena primjenjivao samo na drugima, dok sam ih trenirao i usmjeravao ih: redoviti san s odlaskom na ranije spavanje, više hodanja i vožnje bicikla ne samo kao oblika treninga već kao načina življenja, više vremena posvećenog sebi, više boljeg disanja, više čaša vode… I dugo zadržavanje svjesnosti o tome da sam i ja samo čovjek, da je i moje tijelo podložno trošenju, da i moje godine idu… i da je važno biti svjestan vlastitih mogućnosti… ali i da su stvari jako, jako jednostavne.
Vaš Orlando