Categories
News

Andreja Giba

Donosimo Vam inspirativnu priču Andreje Gibe (@a_giba), koja je pobjedila u nagradnoj igri Enter radija i osvojila godišnju članarinu u OrlandoFit-u 🙂

Da li znate podatak da se manje od 2% osoba s invaliditetom bavi nekom aktivnošću. Djeca s fizičkim invaliditetom u školama oslobađaju se od tjelesne zdravstvene kulture umjesto da se još dodatno usmjeravaju na Udruge i Klubove koje se bave rehabilitacijom i resocijalizacijom kroz sport i aktivnost. Smatram da je baš sport najbolje sredstvo za to. I ja sam bila jedna od tih osoba koja je bila oslobođena tjelesnog, kojoj nikad nitko nije rekao, niti usmjerio u neku aktivnost još kao dijete.

Srećom imam divne roditelje koji nikad nisu radili razliku između mene, sestre i ostale djece. Oduvijek sam bila „živa“, energična i željna adrenalina, htjela sam biti vozačica automobilskih utrka, a ne sportaš i nikad nisam pokazivala interes za sportom niti se bavila sportom.
U sport sam ušla dosta kasno, 2012. nakon priznanja samoj sebi da više ne mogu, boljela su me koljena, leđa, jedva sam ustajala iz kreveta od bolova. Trenutak kad sam to na glas priznala, požalila se i izgovorila sestri je bio sudbinski. Minutu nakon toga doslovno na ulici me zaustavio bivši predsjednik Hrvatskog Saveza sjedeće odbojke gospodin Mile Ćorluka. počeo pričati o sjedećoj odbojci i pozvao na trening. Nisam ni znala da sam sportski tip. I to je bilo to. Jedan trening je bio dovoljan da se zaljubim u aktivan život koji je danas moj način života.

Moje je ime Andreja Giba. Rođena sam 1980.godine u Virovitici gdje sam završila osnovnu i srednju ekonomsku školu sa zvanjem ekonomist. Trenutno živim u Zagrebu, a od 2006.godine zaposlena sam u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje na radnom mjestu Kontrolora obračuna računa zdravstvenih ustanova. Tjelesni sam invalid 80%, prilikom rođenja slomljen mi je kuk, nakon čega je desna noga rasla sporije u odnosu na lijevu. Danas ta razlika iznosi 23 cm, te nosim orto protezu kako bi se neometano mogla kretati, hodati, trčati, plesati, voziti auto.

Članica sam kluba Hrabri iz Zagreba u koje je većina sportaša muškog spola. Članica sam i Hrvatske ženske reprezentacije u sjedećoj odbojci. Od formiranja ženskog kluba sjedeće odbojke, odnosno ženske nacionalne momčad zadužena za većinu službenih protokola kada je u pitanju ženska sjedeća odbojka, te sam i dopredsjednica Hrvatskog Saveza sjedeće odbojke. Kao kapetan reprezentacije, sudjelovala sam na tri Europska prvenstva u sjedećoj odbojci i jednom Svjetskom.  Trenutno se spremam za svoje 4. europsko prvenstvo koje se održava u 7.mjesecu u Budimpešti.

Prošle godine sam po prvi puta sudjelovala u utrci Wing’ s for life u kojoj sam trčala 4,5 km. Ove godine zbog ozljede koljena nisam sudjelovala u utrci ali sam aktivni član Udruge amputiraca Zagreb, te u sklopu njihovi programa sudjelujem u trkačkim aktivnostima.

U ožujku 2019, postala sam ambasador Ottobock Adria Hrvatska, vodeće svjetske tvrtke za razvoj i proizvodnju ortopedskih pomagala te sam im neizmjerno zahvalna što dugi niz godina slušaju moje potrebe kako olakšati i poboljšati kvalitetu mog života. Za hodanje koristim Ottobock stopalo Triton 1c60 koje mi omogućava lakše kretanje u zglobu gležnja, a za aktivnosti Ottobock 1E95 Challenger uz kojeg sam prvi puta i potrčala.

Uz posao, treninge imam svaki dan, nekad i dva u danu, jutarnji prije posla, vikendom pripreme sa reprezentacijom ili utakmice Hrvatske lige sjedeće odbojke s Klubom. Svoje kardio i treninge snage uglavnom sama radim, sama sam se snalazim, učim, čitam, istražujem.

Za privatne stvari ostaje jako malo vremena iako uz dobar raspored sve se stigne. Velika su mi podrška moja sestra i zaručnik na koje se uvijek mogu osloniti da uskoče u moje kućanske obaveze.

Veliki sam ljubitelj životinja, imam dvije mačke i psa, a najveći gušt mi je kuhanje.

Da mi je netko prije 10 godina rekao da ću se biti sportašica, nasmijala bi se. Danas je sport moj način života. Svoju protezu nikad ne skrivam, zapravo se nikad nisam sramila sebe, ne znam kad sam zadnji puta obukla hlače ili dugu suknju. Ormar mi je prepun haljinica.
Često kažem da moj život počinje tek iza 16:00 kad završim s poslom. Motivacija, inspiracija, rušiti predrasude o osobama s invaliditetom, kojih nažalost ima jako puno i cilj svojim borbenim duhom potaknuti i druge osobe, bez obzira da li su to osobe s nekim hendikepom ili ne, da ne odustaju nego da savladaju prepreke koje im se pojave u životu. Ako ja mogu, mogu svi. Sve ostalo su izgovori.