Ne, nije intervju sa vampirom, već razgovor koji se odvio nakon privatnog treninga s klijenticom čije je ime Voljena. Kako teme blog-postova uvijek nastojim temeljiti na svakodnevnim, životnim, situacijama, tako sam nakon zadnjeg treninga odlučio propitati Voljenu zašto bi zapravo netko nakon cijelog dana posla dovukao svoje tijelo na trening. Evo njenih odgovora u kojima će se većina naših članova pronaći:
Kako se osjećaš sada odmah nakon treninga?
Zapravo se osjećam preporođeno. Prvo kada sam došla osjećala sam se loše, pomalo čak i grozno, na pola treninga sam mislila što meni ovo treba, htjela sam te „ubiti“, ali sada se osjećam jako dobro.
Što je to što te nakon napornog radnog dana “dovede” na trening?
Upravo ovo što sam rekla, taj neizmjerno dobar osjećaj kvalitetnog u meni. Sada evo nakon 15-tak treninga mogu reći da je to zapravo i kompletan psihofizički status mog organizma, kvalitetna promjena u meni samoj. Drugi razlog je potpuno izbacivanje radnog stresa, a treći, zapravo meni trenutno najveći motiv je činjenica da sam počela primjećivati i prve znakove vanjskih promjena.
Znači li to da je estetika kod tebe primarni motiv?
I da i ne, svakako jest veliki motiv, no ako zanemarimo klasične ofucane fraze, ja doista mogu reći da više nemam bolove u kralježnici, vratu… Sjedim cijeli dan u uredu i koliko god umorna dođem na trening nakon toga mi je tijelo stvarno ispunjeno nekom pozitivnijom energijom… Nadalje, ako se sjetim prvih par treninga kada sam doista bila još više umorna, sve mi je bilo još teže, sada je nevjerojatna činjenica da lakše, puno lakše podnosim dnevni ritam. Svakako brže i mirnije zaspem, čvršći mi je san, a čak se i u jutro lakše i brže budim.
Koji je osnovni razlog zašto imaš privatnog trenera?
Najviše iz razloga što ne znam sama vježbati. Zapravo sve ono što mislim da znam sam negdje pročitala, pokupila sam od ljudi s kojima sam ranije trenirala ili sam negdje vidjela, a to ne znači da je sve to dobro. Tebi vjerujem, a s druge strane osoba sam kojoj je potrebna i direktna motivacija i podrška. Osobito u najtežim trenucima treninga.
Ono što me jako zanima je zašto misliš da ću ti olakšati vježbu manjim brojem ponavljanja ili prekidom izvođenja vježba u trenutku kada mi uputiš sažaljivi pogled, koji viče, molim te ne mogu više…?
Pa ne mislim, ali se nadam.. ha, ha. Ma to je više trenutak u kojem želim čuti podršku, pohvalu ili vidjeti tvoj prijeteći pogled i glas upozorenja da stisnem jače, jer da sam sama na treningu, u tom trenutku bih sigurno odustala. I to što ti tad kažem da te mrzim, zapravo te toliko na kraju treninga volim.
Stoga, dragi moji, znamo što nam je činiti – hraniti tijelo kretanjem, vježbom, zdravom hranom… i sve će biti lakše i bolje.
Orlando Lopac