Ja sam magistar Kineziologije sa usmjerenjem košarke. Uz fakultet sam završio certifikat Bodyweight i certifikat Kettlebell trening za sport i rekreaciju. Radim u Lidl gym-u kao voditelj teretane, vanjski sam suradnik na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, trener sam košarke osobama sa Downovim sindromom i Pro-staff u team-u IFC (internacional fishing channel). Uz to sam pokrenuo instagram profil pod nazivom Befit2benefit sa raznim savjetima vezanim za tjelesnu aktivnost i sport, uz pokoji zdravi recept. Cilj u život mi je pomagati drugim ljudima, jer me to ispunjava. Kada radite posao koji vas ispunjava, nemate osjećaj da radite, nego uživate gledajući ljude kako napreduju i rastu iz dana u dan u više aspekata svoga života.
Zašto baš Kineziološki fakultet?
Kako sam cijeli svoj život u sportu, odnosno košarci, jedini logičan izbor bio je Kineziološki fakultet. Vidio sam se kao trener košarke i profesor tjelesne i zdravstvene kulture. Volim sport i različite oblike tjelesne aktivnosti te sam fasciniran kako se brzo ljudsko tijelo adaptira na zahtjeve različitih struktura kretanja.
Kakav je bio Petar na početku studiranja, a kakav je izašao s fakulteta?
Na početku fakulteta bio sam jako motiviran, ali jedina ambicija bila je završiti fakultet, zaposliti se u školi i biti trener.
Sve moje želje i ambicije su se promijenile kada sam krenuo raditi na različitim područjima kineziologije. Bio sam demonstrator na predmetu košarka, pomagao u Dijagnostičkom centru za sportske igre, radio kao trener košarke, trener grupnih i individualnih programa. Pronašao sam se u više područja kineziologije i samim time stekao razne kompetencije te zadao si nove ambicije i ciljeve. Zaključio bih da sam nakon fakulteta puno obrazovaniji i kompetentniji za rad u raznim područjima kineziologije.
Šta Petar radi u slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme volim iskoristiti aktivno i boraviti u prirodi. Aktivno se bavim ribolovom, monociklizmom, gljivarenjem, planinarenjem, jedrenjem, skijanjem ali i drugim raznim aktivnostima. Osim u raznim sportskim i tjelesnim aktivnostima, strast mi je uloviti i skuhati razna morska nesvakidašnja jela, pošto sam završio srednju školu za kuhara. U svakom slučaju, volim reći da život živim punim plućima.
Da li nam možeš malo približiti svoj rad sa djecom s posebnim potrebama? I šta je to što te motiviralo da počneš raditi s njima?
Imam sestru s Downovim sindromom i zato sam kroz cijeli svoj život uvidio sve prepreke s kojima se oni susreću i nose.
Rad sa osobama s Downovim sindromom dogodio se sasvim slučajno za vrijeme pandemije Covid-19. Kada je zavladala pandemija Covid-19 jednostavno su zatvorili sve dvorane. Njihove sve svakodnevne aktivnosti (plivanje, košarka, ples, zbor, atletika itd.) su stale. Treneri se nisu usudili održavati treninge, što je i razumljivo, jer svima nam je bila nova situacija iz koje ne znamo što nas uopće čeka. Radi smanjene tjelesne aktivnosti i kretanja, sestra mi se razboljela i završila u bolnici. Osjećao sam potrebu da stvari uzmem u svoje ruke i netom što je izašla iz bolnice, odlučio sam oformiti sekciju košarke za djecu s Downovim sindromom. Trenirali smo dva puta tjedno. Pošto sam ih manje više sve poznavao od prije, lakše sam im pristupio. Mišljenja sam da oni imaju jako istančanu emocionalnu crtu i ako im sjednete na prvu, dat će Vam sve na ovom svijetu. To su toliko neiskvarene osobe koja Vam nikada ne bi ništa zlo ili nažao napravile. Kada ubace koš i pohvalite ih, vidite na njima da se osjećaju kao da su osvojili NBA naslov, a ne ubacili koš. Kada promaše koš, znaju biti jako frustrirani, tu im treba dodatna motivacija, objašnjenje i riječ podrške.
Što ti je takav rad dao na osobnom rastu?
Meni je rad s njima jedna vrsta terapije, jer kada sam s njima to je nešto posebno, teško je to riječima opisati. Na početku je bio izazov kako motivirati nekoga tko promaši nekoliko puta koš za redom? Kako im objasniti da nitko nikad ne zabije svaki koš? Odgovor na ta pitanja je strpljenje, komunikacija i jako puno motivacije. Osim jako puno strpljenja, od njih sam naučio neke životne vrijednosti poput poniznosti, brižnosti, optimizma i skromnosti. Ako ih potičete u bilo kakvom radu, oni će se potruditi još više, biti će još bolji i motiviraniji. Njima je najbitnije osjećati se korisno u društvu i pokazati ostalima da za njih nema prepreka u životu. Mogu apsolutno sve uz dovoljnu i pravu podršku bližnjih i obitelji. Toliko im malo za sreću treba, stoga ljudi ugledajmo se na njih, budimo najprije ponizni, pomažimo jedni drugima i uživajmo u malim stvarima u životu.
Iz treninga u trening i dalje učim od njih i rastemo zajedno.
Naše druženje traje već 3 godine i nastavit će se još jako dugo.
I na kraju… 3 savjeta koje bi dao mladim ljudima vezano za život i sport kao motivaciju!
Nema ograničenja u životu,
ograničenje u životu su zapravo vlastite misli,
sve je moguće i ostvarivo samo ako to zaista želiš,
ne ograničavaš se mislima i najvažnije
vjeruješ u sebe!